Lesi se vraća kući

Ponukan pričama na netu o povratku pasa i mačaka vlasnicima, sjetio sam se slične priče mog strica koju u nastavku donosim, a kao voditelj i urednik emisije o životin ja na radiu, bio sam svjedokom kako su građani koji su prebjegli iz BIH odmah po napadu na BIH izgubili svoje pse, morali su ih ostaviti jer su spašavali gole živote. Neki su plivali za njima, neki trčali za njima a neki su se samo odjednom pojavili nakon puno mjeseci skitanmja. Te priče mogu prepričati ali sudionike priča ne znam više.

Priča mog strica ide . . .

Moja je obitelj inače bila ljubitelj životinja a s očeve strane imao sam strica, sada pokojni kao i moj otac, koji je stvarno uz mog oca obožavao pse i druge životinje.





Sjećam se, davno je bilo, ja još mladi dečko 15-16 godina, kad mi je stric Franjo javio da mu je lesi nestao i da ga probam naći.


Znao je da se krećem među čuketarima i da ću ga sigurno naći ako luta.





Pas je bio star nekih 6-7 godina i nije nikad izlazio van dvorišta.

Jedno veče bila je strahovita oluja i grom je srušio drvo koje je opet srušilo dio ograde kroz koju je u, pretpostavljam panici, pas pobjegao.


Uzalud sam se raspitivao o njemu, bio je njemački ovčar, obilazio pse koji su pronađeni i uzalud mi bio sav trud.


Vrijeme je prolazilo i stric je izgubio svaku nadu da će ga naći, pa čak sam i ja koji sam optimist izgubio svaku nadu za nalaskom lesija.


U međuvremenu je stric preselio iz te kuće (stan u dvorištu u domu, sadašnji dom "Ante Starčević") u svoju neka 3 km istočnije.


Stric je radio kao kinooperater (prikazivao je filmove u kinu) i kasno se vraćao kući. Jedno veče dok je prolazio biciklom s posla kraj svog bivšeg stana, ugledao je nekog psa kako leži pred kapijom.


Bezveze se javio s "Lesi, jesi to ti? Ajd sa mnom" na što je pas skočio i lagano krenuo za biciklom.


Nije puno mario za tim psom jer je bio mršav i ofucan, s lancem oko vrata i nekako čudan. Nije se stric puno niti obazirao na to dok nije došao pred kuću kad ono pas njemu iza leđa stoji i gleda ga ravno u oči. Stric se sagne i kaže mu dodji lesi a pas se zaleti i skoči ravno stricu u prsa i sruši ga, počne lizati, lajati, cviliti i puštati kojekakave zvukove što je strinu, koja ruku na srce nije ga nikada voljela (mislim na psa, strica valjda je?) natjeralo da izađe van kad ima šta vidjeti, mislila je da joj pas napada muža!


Počela je sad i ona vikati i vrištati a stric od sreće nije mogao ništa reći. A kad je strina vidjela da i stric dira psa i grli ga, okrenula se u kuću i zalupila vratima rekavši "Je..te taj čuko, gori si od njega!" Stric je nije tepao ni 2% već je svog lesija doveo kući i sretno udomio.


Kasnije je stric vidio da je pas bio vezan lancem koji je učvršćen žicom, pas je imao polomljene zube od vjerojatno griženja lanca da bi mogao pobjeći. Lanac je vremenom popustio i lesi se dočepao slobode. Nije ga bilo skoro 2 godine i sad se ponovo vratio stricu.





Nažalost, pas je bio sav pun hematoma, možda ga je automobil udario ili štagod drugo, puno je dano na njegovo liječenje ali pas je jednostavno "nestajao" dok jedan dan samo lagano zaspao.


Strica nisam nikad vidio tužnog, bio je pun optimizma ali tada kao da mu se cijeli svijet srušio, plakao je kao malo dijete nemogavši reći ni slova.





Zakopao ga je u svome dvorištu i danas se njegova žena sjeti svog Franje kako je bio dobar čovjek i njegovog lesija koji su znali biti danima na pecanju, samo njih dvojica i priroda